Naš prvi intervju donosi vam sportsku priču mladog boćara iz Jadranova. U ovoj priči predstavljamo vam pogled na životne navike, odricanja i sportske uspjehe Lovre Šipeka te kako je stigao do titule svjetskog prvaka u boćanju. Iza ovog velikog uspjeha stoje godine odricanja, predanosti i ljubavi prema sportu, ali i snažna podrška obitelji i lokalne zajednice.
Lovro je danas ime koje se sve češće spominje u sportskim krugovima, a njegov uspjeh nadilazi granice lokalne sredine. Razgovarali smo s njim o putu do zlata, svakodnevnim treninzima i planovima za budućnost.
Pa kaži nam Lovro, kako si ti započeo sa boćanjem? Kako je počela
cijela ta tvoja priča?
- Tata i deda su bili u klubui igrali pa sam i ja sa šest godina počeo
dolaziti sa njima, malo ih gledati. Bilo mi je zanimljivo i tako sam
krenuo i ja u to.
Reci nam kada si prvi put uzeo boće u ruke, i je li to odmah bilo -to?
Jesi li znao da će to biti nešto čime ćeš se baviti u životu? Da će to biti
nešto što bi moglo prirast u profesionalnu karijeru ili je to za tebe
bilo samo neka dječija igra na početku?
- U početku je to bilo više igra, imao sam šest godina, bilo mi je
zanimljivo i zabavno. Interesantne su mi bile te kugle, ali nakon par
godina, kako sam već uhvatio mot, počeo sam igrati ozbiljnije.
Je li ti ikada dosadilo boćanje ili si ustrajao u tom sportu?
- Nije mi dosadilo, dosta djece to dosadi, a ja sam znao da ću u tome
ostati.
Kako je to izgledalo i kako si se osjećao kad si shvatio da si osvojio
svjetsko zlato, da si postao svjetsan da si na samome vrhu tog
sporta?
- Na prvi trenutku kada je završilo finale nemaš taj neki osjećaj, ali kad
staneš na postolje, kad krene himna, onda postaneš svjestan što si postigao.
Koliko je rada i treninga bilo potrebno da dođeš do tog uspjeha?
- Puno i rada i treninga, svakodenvnih odricanja, tako da je bilo…
Što je najteže u pripremama za velika natjecanja?
- Na pripremama za velika natjecanja je najteže spremiti se kondicijski i
fizički, jer su dosta naporna ta četiri dana svjetskog prvenstva.
Konstantno smo na terenu, tako da nismo navikli na to, nemamo stalno
takve utakmice niti treninge, pa mi je nekako to bilo najteže.
Reci nam postoji li možda neki meč ili turnir koji nećeš nikada
zaboraviti?
- Pa evo možda upravo to finale u Porto Ricu, kada smo prvi put postali
svjetski prvaci.
Možeš li nam opisati kako izgleda jedan tvoj tipičan dan kada si u
treningu?
- Kada sam u treningu? Mogu recimo opisati pripreme. Ujutro kada se
probudimo imamo doručak, u 9 sati je već trening, do nekih podne,
podne i pol, onda imamo ručak, pa odmor do tri, tri i pol te potom u četiri
nastavljamo s treninzima do nekih 19 sati. Popodne malo više treniramo, a ujutro više odradimo kondicijski dio.
Već si spomenuo da se puno toga odričeš radi sporta, a kakvo je to
odricanje u usporedbi s tvojim vršnjacima?
- Više odricanja je bilo u mlađim kategorijama jer bi na ljeto bio skroz
zauzet, imali bi razne turnire, natjecanja, tako da ljeto skoro ne bi niti
imao za sebe, ali sad mi je već lakše, sada se ja već mogu uskladiti sa
vršnjacima.
Kako uspijevaš uskladiti sport i svakodnevni život, prije školu, a
sada posao i svakodnevne treninge i natjecanja?
- To sve dobro usklađujem, imam dobrog šefa tako da se lako
dogovorimo, nije mu problem pustiti me na natjecanje, a ja to
nadoknadim, tako da nije problem.
Kakav si kada nisi na boćalištu? Kako bi sebe opisao kao osobu
izvan boćarskog svijeta?
- Volim druženja, ali evo ja se stalno vraćam na boćanje, najčešće se
družimo u prostorijama kluba na boćalištu, tamo znamo kartati, družimo
se i roštiljamo.
Znači baš si boćarski entuzijast?
- Da.
Imaš li još možda još neki hobi ili sport kojim se baviš uz boćanje?
- Da, imam, volim razne sportove, želim i volim se baviti sportom, znamo
ići na padel, igramo često nogomet po ljeti, pratim dosta sportova i
zimskih i ljetnih, tako da sam u skoro svakom sportu.
Tko ti je najveća podrška u karijeri?
- Pa najveća podrška su roditelji sigurno, ali imam podršku i od igrača te
klupskih i reprezentativnih kolega, ali najveća podrška su roditelji.
Je li netko iz te tvoje podrške možda bio tvoj sportski uzor ili koga
smatraš sportskim uzorom?
- Pa da, imam par boćarskih uzora. Recimo Leo Brnić, zatim Marino
Miličević, on je stvarno u svim disciplinama jako dobar, spomenuo bi
Karla Šabana i normalno, mislim da su mi najveći uzori, pošto sam zbog
njih i počeo igrati, moji tata i deda, tako da ću i njih isto spomenuti kao
uzore.
Kako mjesto reagira na te ljudi, tebe i na tvoj sport? Kolika su ti oni
podrška?
- Pa, u mjestu dosta ljudi zna za mene, čestitaju mi i dobar je to osjeća
kada znaju za rezultate.
Kakva je bila reakcija tvojih prijatelja, susjeda, tvoje okoline kada si
postao svjetski prvak? je li tu možda bilo neke doze zavisti ili su svi
to onako lijepo prihvatili?
- Svi su to vrlo lijepo prihvatili i nakon dolaska sa svjetskog prvenstva bio
je organiziran doček na boćalištu u Gornjem kraju u Crikvenici, tako da
je tamo puno ljudi došlo iz Jadranova i okolice, mogu reći da su svi to
dobro prihvatili.
Reci nam što bi poručio mladima i djeci koji bi se jednoga dana možda
odlučili baviti boćanjem ili su sada već u tome, ali su u nekim ranjim
fazama?
- Pa rekao bi im da probaju, da je zanimljivo, ali najbitnije da se
zabavljaju i da uživaju u sportu.
Otkrij nam neke svoje buduće sportske ciljeve? Sada kada si
došao do svjetskog vrha, je li to – to? Ili ideš dalje u neke nove
pobjede i ostvarivanje novih ciljeva?
- Pa normalno da ima još sportskih ciljeva, želio bi ući u seniorsku
reprezentaciju kroz par godina, tamo se okušati na nekom velikom
natjecanju, ako je moguće, uzeti i medalje. I naravno sa klubom imamo
ambicije, pokušati postati barem jednom državnim prvacima u Super ligi.
Sad nam je prvi cilj ući u Final Four.
Gdje se vidiš kroz desetak godina, recimo, još uvijek u svijetu
boćanja, možda kao trener mlađim naraštajima?
- Upravo sad idem na tečaj za trenera, tako da se nadam da bi kroz
desetak, petnaest godina možda mogao biti i trener mlađim uzrastima, ali
bit ću tu gdje sam sad, u Jadranovu i u svom klubu.
Za kraj bismo ti, ako može, postavili nekoliko brzih pitanja, pa nam ti
brzinski odgovori.
Pobjeda u zadnjem bacanju ili uvjerljiva pobjeda?
- U zadnjem bacanju.
Trening po kiši ili po velikoj vrućini? - Velika vrućina.
Omiljena hrana nakon natjecanja? - Pizza.
More ili planine? - More.
Tri riječi koje te najbolje opisuju? - Uporan, vesel i pozitivan.
Odlično i sad stvarno za kraj još jedno pitanje. Da imaš tu
mogućnost da se vratiš u prošlost, te da sretneš malog Lovru od 6-7
godina koji tek počinje i koji tek ulazi u svijet boćanja, što bi rekao
tom malom Lovri?
- Pa ja mislim da mu ne bi ništa rekao, on bi sam shvatio da je to sport
za njega. Ja ne bi ništa mijenjao u svojoj karijeri i što sam postigao.
Znači zadovoljan si s time kako je to sve išlo i kako je napredovalo i
kako ide dan danas.
- Da.
Hvala ti Lovro na izdvojenom vremenu i što si našim čitateljima,
nadamo se, dočarao kako izgleda život jednog mladog,
perspektivnog i vrhunskog boćara.
- Hvala vama i lijepi pozdrav čitateljima portala Crikva.hr od Lovre Šipeka.
