Pod motom „Srebrenica svijetom hodi“, Rijeka je i ove godine postala mjesto gdje se prošlost i budućnost dodiruju u tihom, ali snažnom koraku. Građani, predstavnici bošnjačke zajednice, Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, zajedno su prošli od Mosta hrvatskih branitelja, preko Korza i Jadranskog trga, sve do Gata Karoline Riječke.
Taj put, ispunjen dostojanstvom i tišinom, bio je više od obične povorke — bio je zajednički zavjet da se sjećanje na Srebrenicu ne smije ugasiti, jer ono nije samo pogled unatrag, nego i obaveza prema svijetu koji ostavljamo generacijama koje dolaze. U mimohodu su sudjelovali i gradonačelnica Iva Rinčić, zamjenik župana Robert Matić, te predsjednik Bošnjačkog nacionalnog savjeta Bermin Meškić sa suradnicima. Njihova prisutnost bila je potvrda da se istina o Srebrenici čuva ne samo u srcima pojedinaca, nego i u institucijama koje prepoznaju važnost kulture sjećanja.
Rijeka već 16 godina čuva ovaj hod kao dio svoje savjesti. Upravo je iz ovog grada potekla inicijativa koja se proširila na druge gradove i države, pretvorivši se u planetarni amanet — u tihu, ali nepokolebljivu poruku da se istina mora nositi, prenositi i braniti.
Glasovi koji nose sjećanje
U ime organizatora okupljenima se obratio Demir Ferhatović, zahvalivši roditeljima koji su mladima prenijeli kulturu sjećanja i pomogli im razumjeti zašto je važno govoriti o Srebrenici. Njegove riječi nisu bile samo protokolarne — bile su lične, duboko ukorijenjene u iskustvu koje ga prati već gotovo dvije decenije. Prisjetio se svog posjeta Memorijalnom centru u Potočarima, kada je kao srednjoškolac prvi put stao pred tišinu koja govori glasnije od riječi. Među svim prizorima, u pamćenju mu je ostala mala zelena biljka koja je izrasla iz pukotine betonskog poda mračne hale, obasjana jednom jedinom zrakom sunca.Ta biljka postala je simbol:
- da život, uprkos svemu,
- pronalazi put; da nada, uprkos mraku, traži svjetlo;
- da sjećanje, uprkos vremenu, ostaje.
“Mi mladi tada smo u tome vidjeli život“, rekao je Ferhatović. „I svih ovih godina poslije i dalje želimo vjerovati da možemo gledati prema životu — ali to od nas traži upravo ovakav način obilježavanja i održavanja kulture sjećanja. I, naravno, da se nikada ne zaboravi.”
Poruke iz Rijeke — poruke svijetu
Gradonačelnica Iva Rinčić zahvalila je organizatorima i svima koji već godinama ustraju u očuvanju uspomene na žrtve. Posebno ju je dirnuo velik broj mladih, djece i obitelji koji su sudjelovali u mimohodu — jer upravo oni su dokaz da se kultura sjećanja prenosi, da se ne gubi, da se ne prepušta zaboravu.
“Ovakva su događanja prilika da se podsjetimo, da odgovorno govorimo o žrtvama i čuvamo sjećanje na njih“, istaknula je. „Srebrenica Rijekom hodi, Srebrenica svijetom hodi.”
Zamjenik župana Robert Matić posebno je istaknuo brojku 8372 — broj koji nije samo statistika, nego zbir tisuća prekinutih života, neispunjenih snova, neizgovorenih riječi. „Taj je događaj ostavio dubok i težak trag u obiteljima stradalih, ali i u svima koji su vjerovali u mir, slobodu i dostojanstvo čovjeka.“Naglasio je da je zajednička obveza čuvati istinu, graditi dijalog, poštovati različitosti i učiti mlade da je mir jedini put koji ima smisla.
Duhovna dimenzija sjećanja
Okupljenima se obratio i hafiz Halid Jusić, koji je prvi put sudjelovao u riječkom mimohodu. Njegove riječi bile su tihe, ali snažne — upućene obiteljima stradalih, mladima koji uče o Srebrenici, i svima koji nose teret sjećanja. Podsjetio je na kur’anski ajet:
“Nikako nemojte kazati za one koji su na Allahovu putu poginuli da su mrtvi. Oni su živi, ali vi to ne osjećate.“U tim riječima, kazao je, nalazi se utjeha, ponos i snaga. „Ako postoji ovdje neka porodica koja ima šehida, neka bude ponosna na tog sina, na tog čovjeka koji je dao svoj život.”
Mladi kao čuvari istine
Posebnu toplinu donijele su članice dječjeg zbora “Jadranski dragulji Crikvenica”, koje su svojim glasovima unijele svjetlost u dan posvećen sjećanju. Njihova prisutnost bila je podsjetnik da se kultura sjećanja ne prenosi samo riječima, nego i pjesmom, zajedništvom, prisutnošću. Obilježavanje je završeno polaganjem 31 bijele ruže u more — po jedne za svaku godinu proteklu od genocida. Ruže su položili mladi, kao simbol da se sjećanje predaje njima, da ga oni nose dalje, da ga čuvaju i prenose.More je ruže primilo tiho, kao da razumije.
A Rijeka je još jednom pokazala da zna hodati za istinu, za pravdu, za sjećanje.
Tekst i fotografije: Denis Beganović
